Title
Refleksivna priroda arheološkog zaključivanja : studija slučaja korpusa helenističkih nalaza u Srbiji
Creator
Kuzmanović, Zorica, 1982-
Copyright date
2012
Object Links
Select license
Autorstvo-Bez prerade 3.0 Srbija (CC BY-ND 3.0)
License description
Dozvoljavate umnožavanje, distribuciju i javno saopštavanje dela, bez promena, preoblikovanja ili upotrebe dela u svom delu, ako se navede ime autora na način odredjen od strane autora ili davaoca licence. Ova licenca dozvoljava komercijalnu upotrebu dela. Osnovni opis Licence: http://creativecommons.org/licenses/by-nd/3.0/rs/deed.sr_LATN Sadržaj ugovora u celini: http://creativecommons.org/licenses/by-nd/3.0/rs/legalcode.sr-Latn
Language
Serbian
Cobiss-ID
Theses Type
Doktorska disertacija
description
Datum odbrane: 07.09.2012.
Other responsibilities
mentor
Babić, Staša, 1962-
član komisije
Palavestra, Aleksandar, 1956-
član komisije
Vujović, Miroslav, 1968-
Academic Expertise
Društveno-humanističke nauke
University
Univerzitet u Beogradu
Faculty
Filozofski fakultet
Group
Odeljenje za arheologiju
Alternative title
The reflexive character of archaeological reasoning: a case study of hellenistic finds in Serbian archaeology : doctoral dissertation
Publisher
[Kuzmanović Z.]
Format
PDF/A (179 listova)
description
Arheologija / Achaeology
Abstract (sr)
Razvoj arheologije u drugoj polovini 20. veka je po mišljenju mnogih njenih
savremenika bio izrazito dinamičan i uznemirujući. Uprkos brojnim pokušajima da se arheološko
istraživanje, u skladu sa opštom pozitivističkom orijentacijom, postavi na čvršće metodološke temelje
i upotrebi za dolaženje do saznanja o zakonima ljudskog ponašanja na opštem antropološkom nivou,
paralelno tome, pojavio se, pod uticajem širih društvenih tendencija, pokret koji je izražavao sumnju u
mogućnosti naučnog saznanja u arheologiji kao takvog. Okosnica te sumnje bila je činjenica da
prošlost nije direktno saznatljiva i da se svi naši zaključci o njoj baziraju na uspostavljanju analogija
sa poznatim fenomenima iz savremenog iskustva.
Ograničenost arheološkog istraživanja na upotrebu analogija pokrenula je u drugoj polovini
20. veka preispitivanje arheološke epistemologije u dva različita, ponekad izrazito suprotvstavljena
pravca, oličena u nazivima procesna i postprocesna arheologija. Procesna, ili nova arheologija,
formulisana u skladu sa striktnim logičko-pozitivističkim principima nauke je, zbog logičke
nedolsenosti prirode analoškog zaključivanja, u krajnoj eksplikaciji svog pogleda na arheologiju kao
nauku, osporila upotrebu analogija kao adekvatnog saznajnog postupka. S druge strane, postporcesna
arheologija, nastala kao reakcija na pozitivistički program nove arheologije, je osporila mogućnost
objektivnog saznanja prošlosti, tvrdeći da će svi naši zaključci neminovno biti projekcija savremenih
iskustava, odnosno uspostavljenih analogija. Odričući mogćnost objektivnog naučnog saznanja, što
je u skladu sa njenim širim teorijsko-filozofskim okvirom, postprocesna arheologija je ostala u načelu
nezainteresovana da, prepoznatu činjenicu o prirodi arheološkog istraživanja dalje razmatra u
pokušaju stvaranja bolje i relevantnije metodologije za rekonstrukciju prošlosti. U pokušaju da
ukažem na potrebu da se arheologija vrati problematizovanju analogije kao jedinom mogućem
epistemološkom okviru i metodološkom postupku, cilj ovog rada je da ukaže na potencijal teorije
refleksivnosti kao mogućeg polazišta postprocesne arheologije na rešavanju ovog važnog aspekta
arheološke prakse.
Zalaganja za rekonfigururisanjem i reuspostavljanjem arheologije kao politički i društveno
osvešćene i angažovane prakse, što su neke od ključnih tendencija u okviru postprocesne škole, može
biti opasno, ukoliko arheologija ne bi paralelno razvijala povećanu kritičku svest o ograničenjima,
mogućnostima i metodima dolaženja do znanja o prošlosti. Društvena i politička ulogu arheologije je,
kako su pokazali upravo radovi postprocesne škole, ogromna, veoma moćna, često manipulativna i
opsana, te je, upravo zato, nužno uspostavljanje metodologije koja povećava, odnosno osporava
relevantnost zaključaka do kojih dolazi savremena disciplina. U suprotnom, arheologija bi mogla
postati poligon neprimerene političke borbe u kojoj će hiperkriticizam društvene, ali ne i metodološke
relevantnosti, obesmisliti njenu naučnu ulogu i stremljenje
Authors Key words
arheološka epistemologija; teorija refleksivnosti; analogija; metodologija; helenizam;
društvena i politička uloga arheološke discipline
Authors Key words
archaeological epistemology; Reflexive theory; analogy; methodology;
Hellenism; social and political role of archaeological discipline
Classification
001.818:902(043.3)
Type
Tekst
Abstract (sr)
Razvoj arheologije u drugoj polovini 20. veka je po mišljenju mnogih njenih
savremenika bio izrazito dinamičan i uznemirujući. Uprkos brojnim pokušajima da se arheološko
istraživanje, u skladu sa opštom pozitivističkom orijentacijom, postavi na čvršće metodološke temelje
i upotrebi za dolaženje do saznanja o zakonima ljudskog ponašanja na opštem antropološkom nivou,
paralelno tome, pojavio se, pod uticajem širih društvenih tendencija, pokret koji je izražavao sumnju u
mogućnosti naučnog saznanja u arheologiji kao takvog. Okosnica te sumnje bila je činjenica da
prošlost nije direktno saznatljiva i da se svi naši zaključci o njoj baziraju na uspostavljanju analogija
sa poznatim fenomenima iz savremenog iskustva.
Ograničenost arheološkog istraživanja na upotrebu analogija pokrenula je u drugoj polovini
20. veka preispitivanje arheološke epistemologije u dva različita, ponekad izrazito suprotvstavljena
pravca, oličena u nazivima procesna i postprocesna arheologija. Procesna, ili nova arheologija,
formulisana u skladu sa striktnim logičko-pozitivističkim principima nauke je, zbog logičke
nedolsenosti prirode analoškog zaključivanja, u krajnoj eksplikaciji svog pogleda na arheologiju kao
nauku, osporila upotrebu analogija kao adekvatnog saznajnog postupka. S druge strane, postporcesna
arheologija, nastala kao reakcija na pozitivistički program nove arheologije, je osporila mogućnost
objektivnog saznanja prošlosti, tvrdeći da će svi naši zaključci neminovno biti projekcija savremenih
iskustava, odnosno uspostavljenih analogija. Odričući mogćnost objektivnog naučnog saznanja, što
je u skladu sa njenim širim teorijsko-filozofskim okvirom, postprocesna arheologija je ostala u načelu
nezainteresovana da, prepoznatu činjenicu o prirodi arheološkog istraživanja dalje razmatra u
pokušaju stvaranja bolje i relevantnije metodologije za rekonstrukciju prošlosti. U pokušaju da
ukažem na potrebu da se arheologija vrati problematizovanju analogije kao jedinom mogućem
epistemološkom okviru i metodološkom postupku, cilj ovog rada je da ukaže na potencijal teorije
refleksivnosti kao mogućeg polazišta postprocesne arheologije na rešavanju ovog važnog aspekta
arheološke prakse.
Zalaganja za rekonfigururisanjem i reuspostavljanjem arheologije kao politički i društveno
osvešćene i angažovane prakse, što su neke od ključnih tendencija u okviru postprocesne škole, može
biti opasno, ukoliko arheologija ne bi paralelno razvijala povećanu kritičku svest o ograničenjima,
mogućnostima i metodima dolaženja do znanja o prošlosti. Društvena i politička ulogu arheologije je,
kako su pokazali upravo radovi postprocesne škole, ogromna, veoma moćna, često manipulativna i
opsana, te je, upravo zato, nužno uspostavljanje metodologije koja povećava, odnosno osporava
relevantnost zaključaka do kojih dolazi savremena disciplina. U suprotnom, arheologija bi mogla
postati poligon neprimerene političke borbe u kojoj će hiperkriticizam društvene, ali ne i metodološke
relevantnosti, obesmisliti njenu naučnu ulogu i stremljenje
“Data exchange” service offers individual users metadata transfer in several different formats. Citation formats are offered for transfers in texts as for the transfer into internet pages. Citation formats include permanent links that guarantee access to cited sources. For use are commonly structured metadata schemes : Dublin Core xml and ETUB-MS xml, local adaptation of international ETD-MS scheme intended for use in academic documents.