Title
Institucionalizacija osoba sa telesnim invaliditetom u Republici Srbiji
Creator
Budimirović, Mikica, 1974-
CONOR:
1656935
Copyright date
2024
Object Links
Select license
Autorstvo-Nekomercijalno-Bez prerade 3.0 Srbija (CC BY-NC-ND 3.0)
License description
Dozvoljavate samo preuzimanje i distribuciju dela, ako/dok se pravilno naznačava ime autora, bez ikakvih promena dela i bez prava komercijalnog korišćenja dela. Ova licenca je najstroža CC licenca. Osnovni opis Licence: http://creativecommons.org/licenses/by-nc-nd/3.0/rs/deed.sr_LATN. Sadržaj ugovora u celini: http://creativecommons.org/licenses/by-nc-nd/3.0/rs/legalcode.sr-Latn
Language
Serbian
Cobiss-ID
Theses Type
Doktorska disertacija
description
Datum odbrane: 30.09.2024.
Other responsibilities
Academic Expertise
Društveno-humanističke nauke
University
Univerzitet u Beogradu
Faculty
Fakultet političkih nauka
Alternative title
Institutionalizing individuals with physical disabilities in the republic of Serbia
Publisher
[M.V. Budimirović]
Format
139 listova
description
Političke nauke - Područja primene socijalnog rada / Political Science - Applied areas of social work practice
Abstract (sr)
Osobe sa invaliditetom predstavljaju značajan deo populacije u svakom društvu, uključujući i Republiku Srbiju. Osobe sa invaliditetom imaju jednaka prava kao i svi drugi građani. Ova prava su zaštićena nacionalnim zakonodavstvom i međunarodnim konvencijama. Međutim, njihov položaj često je obeležen izazovima kao što su fizičke, društvene, ekonomske i kulturne barijere. U društvu koje još uvek nije u potpunosti prilagođeno njihovim potrebama oni se suočavaju sa: diskriminacijom - predrasude i negativni stereotipi često dovode do marginalizacije i ograničavanja njihovu mogućnosti u obrazovanju, zapošljavanju i društvenom životu; nepristupačnom infrastrukturom - mnoge zgrade, javni prostori i prevozna sredstva nisu prilagođeni, čime se ograničava njihova mobilnost i pristup uslugama; ograničenim pristupom obrazovanju - edukativne ustanove često nisu adekvatno opremljene za potrebe učenika sa invaliditetom, što smanjuje njihove šanse za kvalitetno obrazovanje i ekonomskom zavisnošću - zbog visokih stopa nezaposlenosti mnoge osobe sa invaliditetom zavise od državne pomoći i podrške porodice.
Osobe sa telesnim invaliditetom i očuvanim mentalnim sposobnostim su posebno ugrožena populacija. Pored svega navedenog, one se često se suočavaju i sa nepostojanjem nikakvih specijlaizovanih usluga u zajednici koje su kreirane konkretno za ovu grupu osoba, kao i nikakvih sistema podrške na koje bi mogle da se oslone, te biraju instituciju kao mesto za život. Pojedine osobe sa invaliditetom prolaze kroz različite instit tokom svog lečenja ili rehabilitacije, dok pojedinima institucija postaje i trajni dom. Stoga je fokus ovog istraživanja je na osobama sa telesnim invaliditetom koje se nalaze na domskom smeštaju u ustanovama socijalne zaštite u Republici Srbiji.
S obzirom na zakonski garantovana prava, implementaciju novih i unapređenje postojećih usluga u zajednici, kao i porast broja pružalaca socijalne zaštite, s jedne strane, i istovremeni trend porasta broja osoba sa telesnim invaliditetom smeštenih u institucijama, s druge strane, ovaj rad se bavi analizom razloga institucionalizacije osoba sa telesnim invaliditetom u Republici Srbiji i mogućnostima realizacije prava na samostalno odlučivanje o svom životu i izboru mesta življenja (institucija ili zajednica). Osim toga, istraživanje ispituje u kojoj meri su osobe sa telesnim invaliditetom, a koje se trenutno nalaze u domskom smeštaju, koristile druge usluge sistema socijalne zaštite, prevashodno usluge u zajednici, pre nego što je doneta odluka o smeštaju. Predmet istraživanja bila je i analiza primene Konvencije UN o pravima osoba sa invaliditetom, posebno člana 12. i 19. neposredno pre, i prilikom donošenja odluke o smeštaju osoba sa telesnim invaliditetom u ustanovama socijalne zaštite. U skladu sa tim, rad analizira proces donošenja odluke o smeštaju, odnosno faktore koji su uticali na donošenje te odluke, kao i u kojoj meri je ona bila autentično odluka same osobe. Na kraju, istraživanje ima za cilj da pokaže i u kojoj meri se koriste svi dostupni resursi zajednice u organizovanju individualne podrške za osobu sa telesnim invaliditetom sa ciljem njenog što dužeg ostanka u zajednici i prevenciji institucionalizacije, odnosno povratka u zajednicu nakon institucionalizacije.
Uzorak ovog istraživanja čine osobe sa telesnim invaliditetom koje su smeštene u rezidencijalnim ustanovama socijalne zaštite Republike Srbije za smeštaj korisnika sa ovom vrstom invaliditeta. Istraživanje je obuhvatilo 80 korisnika iz Doma za odrasla invalidna lica u Beogradu, i 99 korisnika iz Doma za odrasla invalidna lica u Doljevcu, koji su ujedno jedine ustanove socijalne zaštite za smeštaj odraslih i starijih sa telesnim teškoćama. Korišćeni su dosijei korisnika iz obe ustanove. Istraživanje je zasnovano na kombinaciji kvalitativnih i kvantitativnih metoda. Za potrebe kvantitivnog istraživanja bio je konstruisan upitnik za korisnike koji je sadržao pitanja koja se odnose na razloge odluke o domskom smeštaju, kapacitete porodice za pružanje podrške i brigu o članu sa telesnim invaliditetom, iskustvima u korišćenju usluga podrške u zajednici i mogućnostima samostalnog života u zajednici. Dodatno, sa korisnicima i sa stručnim radnicima sprovedene su fokus
grupe. Ispitanici u fokus grupama su bili uključeni iz oba doma, a stručni radnici su bili selektovani u skladu sa teritorijalnim principom tako da budu ravnomerno zastupljeni sve regioni - po dva stručna radnika iz četiri statistička regiona (Vojvodina, Beograd, Šumadija i Zapadna Srbija, Južna i Istočna Srbija) Istraživanje je pokazalo da je više od pola osoba sa invaliditetom u istraživanju navelo da je samostalno donelo odluku, ali je druga polovina osoba navela da su bile izložene uticaju druge osobe, najčešće drugih članova porodice, ili stručnih radnika sa kojima su dolazili u kontakt. Osobe sa telesnim invaliditetom su navele da nisu bile u dovoljnoj meri informisane o institucionalnom smeštaju i mogućnostima vaninstitucionalne podrške prilikom donošenja odluke o dolasku u ustanovu socijalne zaštite. Osobe sa invaliditetom nisu imale dovoljno informacija o svojim pravima, kao ni o načinima na koja mogu da ostvare svoja prava, ali su imali visoko znanje o načinima podnošenje pritužbi nadležnim organima u slučaju svog nezadovoljstva. Dokumentovani razlog za smeštaj nije u skladu sa percepcijama korisnika o razlogu domskog smeštaja u ustanovu socijalne zaštite i nalazi istraživanja pokazuju da postoje razlike između razloga koje navode stručni radnici u dokumentaciji, i razloga koje navode korisnici. Nalazi istraživanja pokazuju da su osobe sa telesnim invaliditetom donele odluku da dođu u instituciju usled nepostojeće, odnosno neodgovarajuće mreže podrške u zajednici, i ovakav nalaz istraživanja upućuje na zaključak da osobe sa telesnim invaliditetom biraju instituciju jer nemaju druge mogućnosti. Takođe, nalazi istraživanja potvrđuju da se osobe sa telesnim invaliditetom opredeljuju za smeštaj u ustanovama socijalne zaštite usled izostanka mreže pomoći i podrške koja bi im omogućila kvalitetan život u zajednici. Nalazi istraživanja dodatno pokazuju da su osobe sa invaliditetom zadovoljnije skoro svim domenima kvaliteta života od kada su došli u instituiciju u poređenju sa životom pre domskog smeštaja, što implicira da osobe sa invaliditetom nisu imale nikakvu ili su imale vrlo malo mrežu podrške dok su živeli u zajednici. Ratifikacija Konvencije UN o pravima osoba sa invaliditetom u maju 2008. godine obavezuje države da razviju usluge u zajednici koji će zameniti institucionalnu brigu, kao i da prilikom smeštaja u instituciju kao krajnje opcije, moraju biti ispoštovani svi zakonski i podzakonski akti (“Sl. glasnik RS", br. 42/2009). Međutim, važno je napomenuti da prelazak sa institucionalnih na model brige zasnovanom na uslugama u zajednici nije jednostavan proces koji predstavlja samo slučaj zamene jednog skupa zgrada drugim. Uspešne usluge u zajednici treba pažljivo planirati u skladu sa individualnim potrebama i željama ljudi, a zatim kontinuirano pratiti i prilagođavati, te ukoliko je potrebno izmeniti usluge. S obzirom da institucije i dalje zbrinjavaju veliki broj osoba sa telesnim invaliditetom, u skladu sa deintitucioinalizacijom potrebno je i dalje ulagati u institucije kako bi na to bolji način zadovoljavale potrebe njenih stanara, i na taj način prevazići jaz između potpuno institucionalnog modela i modela zaštite u zajednici.
Abstract (en)
Individuals with disabilities represent a significant part of the population in every society, including the Republic of Serbia. They have the same rights as citizens, protected by national
legislation and international conventions. However, physical, social, economic, and cultural barriers often mark their position. In a society that is still not fully adapted to their needs, they face discrimination-prejudices and negative stereotypes usually lead to marginalization and limit their opportunities in education, employment, and social life; inaccessible infrastructure-many buildings, public spaces, and means of transportation are not suitable for people with disabilities, limiting their mobility and access to services; limited access to education- educational institutions are often not adequately equipped for the needs of students with disabilities, reducing their chances for quality education end economic dependence- due to high unemployment rates among people with disabilities, many depend on social assistance and family support.
People with physical disabilities and preserved mental abilities are a particularly vulnerable population. In addition to the above challenges, they often lack specialized community services and support systems tailored to their needs, leading them to choose institutional living. Some individuals with disabilities go through institutions during their treatment or rehabilitation, while for others, the institution becomes a permanent home. Therefore, the focus of this research is on people with physical disabilities who are in residential care in social welfare institutions in the Republic of Serbia.
With regard to legally guaranteed rights, implementation of new and enhancement of existing community services, as well as the increase in the number of social welfare service providers, on one hand, and the simultaneous trend of rising numbers of persons with physical disabilities residing in institutions, on the other hand, this paper analyzes the reasons for the institutionalization of persons with physical disabilities in the Republic of Serbia. It examines the possibility of realizing the right to make independent decisions about one's life and choice of living place (institution or community). Additionally, the research investigates the extent to which persons with physical disabilities currently in residential care used other social protection services, primarily community services, before their placement.
The research also analyzes the application of the UN Convention on the Rights of Persons with Disabilities, significantly Articles 12 and 19, before and during the decision-making process for placing persons with physical disabilities in social welfare institutions. The paper examines the decision-making process for residential care, the factors influencing these decisions, and the extent to which the decision was authentically the individual's own. Finally, the research aims to show how community resources are used to organize individual support for persons with physical disabilities to remain in the community as long as possible and prevent institutionalization or facilitate their return to the community after institutionalization.
The research sample consists of persons with physical disabilities in residential institutions of social protection in Serbia. It included 80 users from the Home for Disabled Adults in Belgrade and 99 from the Home for Disabled Adults in Doljevac, the only residential care facility for adults and elderly with physical disabilities. User files from both institutions were analyzed.
A combination of qualitative and quantitative methods was used. For quantitative research, a questionnaire was constructed containing questions about the reasons for home placement, experiences in using community support services, family capacity to provide support, and possibilities for independent living in the community. Focus groups were conducted with users and professionals, including two experts from each of the four statistical regions (Vojvodina, Belgrade, Šumadija and Western Serbia, and South and East Serbia).
The research showed that more than half of the respondents decided independently. In contrast, the other half were influenced by different family members or professional workers. People with physical disabilities reported insufficient information about residental care and non-institutional support options when deciding on placement in a social care institution. They also needed more information about their rights and ways to exercise them but were well-informed about submitting complaints to competent authorities.
The documented reasons for placement did not align with users' perceptions. The research revealed differences between the reasons recorded by case managers and those provided by users. Findings indicate that people with physical disabilities chose institutional care due to non-existent or
inadequate support networks in the community, confirming that they opt for institutions due to a lack of other options.
The research confirms that people with physical disabilities opt for long-term institutional care due to the absence of a support network enabling community living. Findings also indicate that respondents marked almost all quality of life domains as improved since their institutionalization, suggesting they had minimal support while living in the community.
The ratification of the UN Convention on the Rights of Persons with Disabilities in May 2008 obliges states to develop community services to replace institutional care. All laws and by-laws must be complied with when placing individuals in social care facilities as a last resort.
However, transitioning from an institutional to a community-based model of care is complex. Successful community services should be carefully planned according to individual needs and continuously monitored and adapted. Given that institutions still care for a large number of people with physical disabilities, it is necessary to continue investing in institutions to meet residents' needs better, thus bridging the gap between entirely institutional and community-based care models.
Authors Key words
institucionalizacija, osobe sa invaliditetom, telesni invaliditet, korisnik, domski smeštaj
Authors Key words
institutionalization, persons with disabilities, physical disability, user, residential care
Classification
364.694:614.216(497.11)(043.3)
Type
Tekst
Abstract (sr)
Osobe sa invaliditetom predstavljaju značajan deo populacije u svakom društvu, uključujući i Republiku Srbiju. Osobe sa invaliditetom imaju jednaka prava kao i svi drugi građani. Ova prava su zaštićena nacionalnim zakonodavstvom i međunarodnim konvencijama. Međutim, njihov položaj često je obeležen izazovima kao što su fizičke, društvene, ekonomske i kulturne barijere. U društvu koje još uvek nije u potpunosti prilagođeno njihovim potrebama oni se suočavaju sa: diskriminacijom - predrasude i negativni stereotipi često dovode do marginalizacije i ograničavanja njihovu mogućnosti u obrazovanju, zapošljavanju i društvenom životu; nepristupačnom infrastrukturom - mnoge zgrade, javni prostori i prevozna sredstva nisu prilagođeni, čime se ograničava njihova mobilnost i pristup uslugama; ograničenim pristupom obrazovanju - edukativne ustanove često nisu adekvatno opremljene za potrebe učenika sa invaliditetom, što smanjuje njihove šanse za kvalitetno obrazovanje i ekonomskom zavisnošću - zbog visokih stopa nezaposlenosti mnoge osobe sa invaliditetom zavise od državne pomoći i podrške porodice.
Osobe sa telesnim invaliditetom i očuvanim mentalnim sposobnostim su posebno ugrožena populacija. Pored svega navedenog, one se često se suočavaju i sa nepostojanjem nikakvih specijlaizovanih usluga u zajednici koje su kreirane konkretno za ovu grupu osoba, kao i nikakvih sistema podrške na koje bi mogle da se oslone, te biraju instituciju kao mesto za život. Pojedine osobe sa invaliditetom prolaze kroz različite instit tokom svog lečenja ili rehabilitacije, dok pojedinima institucija postaje i trajni dom. Stoga je fokus ovog istraživanja je na osobama sa telesnim invaliditetom koje se nalaze na domskom smeštaju u ustanovama socijalne zaštite u Republici Srbiji.
S obzirom na zakonski garantovana prava, implementaciju novih i unapređenje postojećih usluga u zajednici, kao i porast broja pružalaca socijalne zaštite, s jedne strane, i istovremeni trend porasta broja osoba sa telesnim invaliditetom smeštenih u institucijama, s druge strane, ovaj rad se bavi analizom razloga institucionalizacije osoba sa telesnim invaliditetom u Republici Srbiji i mogućnostima realizacije prava na samostalno odlučivanje o svom životu i izboru mesta življenja (institucija ili zajednica). Osim toga, istraživanje ispituje u kojoj meri su osobe sa telesnim invaliditetom, a koje se trenutno nalaze u domskom smeštaju, koristile druge usluge sistema socijalne zaštite, prevashodno usluge u zajednici, pre nego što je doneta odluka o smeštaju. Predmet istraživanja bila je i analiza primene Konvencije UN o pravima osoba sa invaliditetom, posebno člana 12. i 19. neposredno pre, i prilikom donošenja odluke o smeštaju osoba sa telesnim invaliditetom u ustanovama socijalne zaštite. U skladu sa tim, rad analizira proces donošenja odluke o smeštaju, odnosno faktore koji su uticali na donošenje te odluke, kao i u kojoj meri je ona bila autentično odluka same osobe. Na kraju, istraživanje ima za cilj da pokaže i u kojoj meri se koriste svi dostupni resursi zajednice u organizovanju individualne podrške za osobu sa telesnim invaliditetom sa ciljem njenog što dužeg ostanka u zajednici i prevenciji institucionalizacije, odnosno povratka u zajednicu nakon institucionalizacije.
Uzorak ovog istraživanja čine osobe sa telesnim invaliditetom koje su smeštene u rezidencijalnim ustanovama socijalne zaštite Republike Srbije za smeštaj korisnika sa ovom vrstom invaliditeta. Istraživanje je obuhvatilo 80 korisnika iz Doma za odrasla invalidna lica u Beogradu, i 99 korisnika iz Doma za odrasla invalidna lica u Doljevcu, koji su ujedno jedine ustanove socijalne zaštite za smeštaj odraslih i starijih sa telesnim teškoćama. Korišćeni su dosijei korisnika iz obe ustanove. Istraživanje je zasnovano na kombinaciji kvalitativnih i kvantitativnih metoda. Za potrebe kvantitivnog istraživanja bio je konstruisan upitnik za korisnike koji je sadržao pitanja koja se odnose na razloge odluke o domskom smeštaju, kapacitete porodice za pružanje podrške i brigu o članu sa telesnim invaliditetom, iskustvima u korišćenju usluga podrške u zajednici i mogućnostima samostalnog života u zajednici. Dodatno, sa korisnicima i sa stručnim radnicima sprovedene su fokus
grupe. Ispitanici u fokus grupama su bili uključeni iz oba doma, a stručni radnici su bili selektovani u skladu sa teritorijalnim principom tako da budu ravnomerno zastupljeni sve regioni - po dva stručna radnika iz četiri statistička regiona (Vojvodina, Beograd, Šumadija i Zapadna Srbija, Južna i Istočna Srbija) Istraživanje je pokazalo da je više od pola osoba sa invaliditetom u istraživanju navelo da je samostalno donelo odluku, ali je druga polovina osoba navela da su bile izložene uticaju druge osobe, najčešće drugih članova porodice, ili stručnih radnika sa kojima su dolazili u kontakt. Osobe sa telesnim invaliditetom su navele da nisu bile u dovoljnoj meri informisane o institucionalnom smeštaju i mogućnostima vaninstitucionalne podrške prilikom donošenja odluke o dolasku u ustanovu socijalne zaštite. Osobe sa invaliditetom nisu imale dovoljno informacija o svojim pravima, kao ni o načinima na koja mogu da ostvare svoja prava, ali su imali visoko znanje o načinima podnošenje pritužbi nadležnim organima u slučaju svog nezadovoljstva. Dokumentovani razlog za smeštaj nije u skladu sa percepcijama korisnika o razlogu domskog smeštaja u ustanovu socijalne zaštite i nalazi istraživanja pokazuju da postoje razlike između razloga koje navode stručni radnici u dokumentaciji, i razloga koje navode korisnici. Nalazi istraživanja pokazuju da su osobe sa telesnim invaliditetom donele odluku da dođu u instituciju usled nepostojeće, odnosno neodgovarajuće mreže podrške u zajednici, i ovakav nalaz istraživanja upućuje na zaključak da osobe sa telesnim invaliditetom biraju instituciju jer nemaju druge mogućnosti. Takođe, nalazi istraživanja potvrđuju da se osobe sa telesnim invaliditetom opredeljuju za smeštaj u ustanovama socijalne zaštite usled izostanka mreže pomoći i podrške koja bi im omogućila kvalitetan život u zajednici. Nalazi istraživanja dodatno pokazuju da su osobe sa invaliditetom zadovoljnije skoro svim domenima kvaliteta života od kada su došli u instituiciju u poređenju sa životom pre domskog smeštaja, što implicira da osobe sa invaliditetom nisu imale nikakvu ili su imale vrlo malo mrežu podrške dok su živeli u zajednici. Ratifikacija Konvencije UN o pravima osoba sa invaliditetom u maju 2008. godine obavezuje države da razviju usluge u zajednici koji će zameniti institucionalnu brigu, kao i da prilikom smeštaja u instituciju kao krajnje opcije, moraju biti ispoštovani svi zakonski i podzakonski akti (“Sl. glasnik RS", br. 42/2009). Međutim, važno je napomenuti da prelazak sa institucionalnih na model brige zasnovanom na uslugama u zajednici nije jednostavan proces koji predstavlja samo slučaj zamene jednog skupa zgrada drugim. Uspešne usluge u zajednici treba pažljivo planirati u skladu sa individualnim potrebama i željama ljudi, a zatim kontinuirano pratiti i prilagođavati, te ukoliko je potrebno izmeniti usluge. S obzirom da institucije i dalje zbrinjavaju veliki broj osoba sa telesnim invaliditetom, u skladu sa deintitucioinalizacijom potrebno je i dalje ulagati u institucije kako bi na to bolji način zadovoljavale potrebe njenih stanara, i na taj način prevazići jaz između potpuno institucionalnog modela i modela zaštite u zajednici.
“Data exchange” service offers individual users metadata transfer in several different formats. Citation formats are offered for transfers in texts as for the transfer into internet pages. Citation formats include permanent links that guarantee access to cited sources. For use are commonly structured metadata schemes : Dublin Core xml and ETUB-MS xml, local adaptation of international ETD-MS scheme intended for use in academic documents.
