Title
Ontologija zla u tragedijama Vilijama Šekspira: Kralj Lir, Hamlet, Otelo i Magbet
Creator
Joličić, Aleksandra V., 1975-
CONOR:
134903049
Copyright date
2025
Object Links
Select license
Autorstvo-Nekomercijalno-Bez prerade 3.0 Srbija (CC BY-NC-ND 3.0)
License description
Dozvoljavate samo preuzimanje i distribuciju dela, ako/dok se pravilno naznačava ime autora, bez ikakvih promena dela i bez prava komercijalnog korišćenja dela. Ova licenca je najstroža CC licenca. Osnovni opis Licence: http://creativecommons.org/licenses/by-nc-nd/3.0/rs/deed.sr_LATN. Sadržaj ugovora u celini: http://creativecommons.org/licenses/by-nc-nd/3.0/rs/legalcode.sr-Latn
Language
Serbian
Cobiss-ID
Theses Type
Doktorska disertacija
description
Datum odbrane: 14.11.2025.
Other responsibilities
Academic Expertise
Društveno-humanističke nauke
University
Univerzitet u Beogradu
Faculty
Filološki fakultet
Alternative title
Ontology of evil in William Shakespeare's tragedies: King Lear, Hamlet, Othello, and Macbeth
Онтология зла в трагедиях Уильяма Шекспира: Король Лир, Гамлет, Отелло и Макбет
: doctoral dissertation
докторская диссертация
Publisher
[A. V. .Joličić]
Format
158 str.
description
Nauka o književnosti - Engleska književnost / Literature - English literature
Abstract (sr)
Predmet istraživanja ove doktorske disertacije jeste analiza fenomena zla u Šekspirovim
tragedijama Hamlet, Magbet, Kralj Lir i Otelo. S obzirom na složenost i višedimenzionalnost
koncepta zla, koji zahteva interdisciplinarni pristup, fenomen je proučavan kroz književne,
filozofske, etičke, teološke, psihološke i umetničke aspekte. Specifičnost Šekspirovog tretmana
zla zahteva primenu različitih metodoloških pristupa, među kojima su posebno istaknute
komparativna analiza, novi istoricizam i psihoanalitička teorija. Na osnovu pomenutih pristupa,
istraživanje pruža detaljno razmatranje motiva, izvora i manifestacija zla kod centralnih likova
u navedenim tragedijama, kao i objašnjenje njihovih postupaka i psiholoških stanja.
Poseban fokus stavljen je na pojam „ontologija zla“ koji je u disertaciji teorijski razrađen
i definisan. Ontologija je filozofska disciplina koja proučava biće kao takvo. Biće može imati
svojstva jedinstva, lepote i sklada, ali i suprotna svojstva kao što su rascep, ružnoća i konflikt.
Ne-biće predstavlja odsustvo postojanja. Kada se pitamo šta je ontologija zla, pitamo se kakva
je prava priroda zla – ima li zlo sopstveno biće ili je samo odsustvo dobra – i kakva mu je uloga.
Razvoj značenja zla od tradicionalnih tumačenja, koja su zlo prepoznavala kao spoljnu
silu, pa sve do savremenih shvatanja koja ga vide kao integralni deo ljudskog karaktera, detaljno
je analiziran. Filozofski kontekst istraživanja dopunjen je stavovima značajnih mislilaca poput
Serena Kjerkegora, koji koren zla pronalazi u dosadi, ali i drugih filozofa i teoretičara koji ističu
prisutnost zla u različitim vidovima međuljudskih konflikata.
Problem zla u filozofiji nije samo ontološko ili teološko pitanje, već i etička, psihološka i
književna tema koja se proteže kroz istoriju ljudskog mišljenja. Šekspir, u ovom kontekstu, nije
samo dramski pesnik već i filozof moralnih dilema, čija dela nude plodno tlo za razmatranje
večnog sukoba između dobra i zla. Ontologija zla zapravo je priroda zla. Sam naziv teze
„Ontologija zla“ objašnjava se na sledeći način:
U proučavanim tragedijama, zlo se manifestuje kroz različite oblike poput preterane
ambicije, ljubomore, neodlučnosti, posesivne roditeljske ljubavi i prezaštićenosti. Šekspir, kao
majstor književne psihologije, prikazuje čoveka kao slobodno biće čije moralne padove često
izaziva upravo prisilno nametanje tuđe volje. Rad istražuje Šekspirovu sposobnost da kroz
svoje junake ilustruje unutrašnju borbu čoveka između dobra i zla, bez zauzimanja konačnog
moralnog stava, čime postiže univerzalnost i bezvremenost svog dela.
Razvoj renesansne drame duboko je ukorenjen u srednjovekovnim pozorišnim
tradicijama, posebno u mirakulima (miracle plays) i moralitetima (morality plays). Ove dramske
forme nisu posmatrale zlo samo kao apstraktan moralni koncept, već kao aktivnu,
personifikovanu silu koja kroz iskušenja, obmane i manipulaciju odvraća junake od puta
spasenja. Ovakav pristup zlu značajno je uticao na narativne i psihološke slojeve zla u dramama
renesansnih autora, među kojima su najistaknutiji Kristofer Marlo i Vilijam Šekspir.
Tokom renesanse, dramaturško razumevanje zla značajno se razvijalo. Zadržavajući
elemente mirakula i moraliteta, renesansni autori pružaju dublju psihološku perspektivu,
istražujući kako zlo nije samo spoljni fenomen, već i unutrašnji poriv junaka, proizvod njihovih
sopstvenih slabosti, ambicija ili psiholoških stanja. Šekspir, posebno, pruža detaljne portrete
likova poput Ričarda III, Jaga, Magbeta i Edmunda, čija unutrašnja priroda postaje primarni
izvor njihovog pada i tragičnih ishoda. U ovom kontekstu, Šekspirove tragedije produbljuju renesansno poimanje zla,
prikazujući ga ne kao jednostavnu moralnu opoziciju, već kao kompleksnu i nijansiranu
manifestaciju unutrašnjih psiholoških konflikata i društvenih dinamika.
Ove tragedije nisu samo literarna dela, već služe kao ogledala hrišćanskog moralnog
učilišta. Kroz svoje likove, Šekspir istražuje unutrašnju borbu sa zlom, pokajanjem, moralnom
odgovornošću i sudbinom, što sve odražava duboke teološke i filozofske dileme koje su bile
prisutne u hrišćanskoj misli tog vremena. Zlo u Šekspirovim delima nije samo nešto što je
spoljašnje, već je i unutrašnja borba, i ta borba je u skladu sa hrišćanskom idejom da svakom
čoveku data slobodna volja, ali i odgovornost za izbor između dobra i zla.
Disertacija pokazuje da je snaga Šekspirovog opusa upravo u njegovom odbijanju da
ponudi jednoznačne odgovore ili moralne pouke. Njegove tragedije predstavljaju kompleksne
studije ljudske prirode u kojima ljubav može biti istovremeno uzvišena i destruktivna, ambicija
motivišuća i pogubna, a ljubomora prirodna koliko i fatalna. Poseban akcenat stavljen je na
analizu ženskih likova i njihove reprezentacije, kao i na dinamiku porodičnih odnosa, koji imaju
ključnu ulogu u razumevanju tragedije i porekla zla kod junaka.
Naposletku, rad istražuje kako Šekspir kroz solilokvije i introspektivne monologe
uspešno zadire u dubine ljudske psihe, opravdavajući tragične ishode kao neophodan
preduslov za rađanje novog, pravednijeg društvenog i moralnog poretka. Tragični kraj njegovih
junaka nije prikazan kao besmislen, već kao simbolički početak obnove i moralnog preobražaja.
Zaključak rada potvrđuje trajnu relevantnost Šekspirovih tragedija, koje i nakon više od
četiri veka pružaju dragocena saznanja o ljudskoj prirodi i ontološkoj dimenziji zla. Rad pruža
novi uvid u analizu Šekspirovih likova, nudeći mogućnosti primene stečenih znanja za bolje
razumevanje i prevazilaženje moralnih dilema koje su i danas aktuelne.
Abstract (en)
The subject of this doctoral dissertation is an analysis of the phenomenon of evil in
Shakespeare’s tragedies Hamlet, Macbeth, King Lear, and Othello. Given the complexity and
multidimensionality of the concept of evil, which requires an interdisciplinary approach, the
phenomenon is examined from literary, philosophical, ethical, theological, psychological, and
artistic perspectives. The specificity of Shakespeare’s treatment of evil requires the application
of various methodological approaches, with special emphasis on comparative analysis, New
Historicism, and psychoanalytic theory. Based on these approaches, the research provides a
detailed examination of the motives, sources and manifestations of evil in the central characters
of the aforementioned tragedies, as well as an explanation of their actions and psychological
states.
Particular focus is given to the concept of the “ontology of evil” which is theoretically
developed and defined within the dissertation. Ontology is a philosophical discipline that
studies a being as such. A being may possess qualities of unity, beauty, and harmony, but also
opposing traits such as fragmentation, ugliness and conflict. A non-being represents the
absence of existence. When we ask what the ontology of evil is, we inquire into the true nature
of evil —whether it has a being of its own or is merely the absence of good — and what its role
is.
The evolution of the meaning of evil, from traditional interpretations that saw evil as an
external force, to contemporary understandings that view it as an integral part of human
character, is analyzed in detail. The philosophical context of the research is complemented by
the views of major thinkers such as Søren Kierkegaard, who identifies the root of evil in
boredom, as well as other philosophers and theorists who highlight the presence of evil in
various forms of interpersonal conflict.
The problem of evil in philosophy is not only an ontological or theological issue, but also
an ethical, psychological, and literary theme that runs through the history of human thought. In
this context, Shakespeare is not merely a playwright, but a philosopher of moral dilemmas,
whose works provide fertile ground for contemplating the eternal conflict between good and
evil. Ontology of evil, in fact, is the nature of evil. The very title of this thesis, “Ontology of Evil,”
is explained as follows:
In the tragedies examined, evil manifests in various forms such as excessive ambition,
jealousy, indecision, possessive parental love and overprotection. Shakespeare, as a master of
literary psychology, portrays a man as a free being whose moral downfall is often caused by the
imposition of another’s will. The dissertation explores Shakespeare’s ability to illustrate,
through his characters, the inner struggle between good and evil without adopting a definitive
moral stance, thus achieving the universality and timelessness of his work.
The development of Renaissance drama is deeply rooted in medieval theatrical
traditions, especially miracle plays and morality plays. These dramatic forms did not treat evil
solely as an abstract moral concept, but as an active, personified force that leads characters astray through temptation, deceit and manipulation. This approach to evil significantly
influenced the narrative and psychological dimensions of evil in the works of Renaissance
authors, most notably Christopher Marlowe and William Shakespeare.
During the Renaissance, the dramaturgical understanding of evil evolved significantly.
Retaining elements of miracle and morality plays, Renaissance authors offered a deeper
psychological perspective, exploring evil not merely as an external phenomenon but also as an
internal drive within characters, a product of their own weaknesses, ambitions, or
psychological states. Shakespeare, in particular, provides detailed portraits of characters such
as Richard III, Iago, Macbeth, and Edmund, whose inner nature becomes the primary source of
their downfall and tragic outcomes.
In this context, Shakespeare’s tragedies deepen the Renaissance perception of evil,
portraying it not as a simple moral opposition, but as a complex and nuanced manifestation of
internal psychological conflicts and social dynamics.
These tragedies are not merely literary works but serve as mirrors of Christian moral
teachings. Through his characters, Shakespeare explores the inner struggle with evil,
repentance, moral responsibility and destiny — all of which reflect the deep theological and
philosophical dilemmas present in Christian thought of the time. Evil in Shakespeare’s works is
not only an external force, but also an internal battle, consistent with the Christian idea that
every human being is endowed with free will and thus, responsibility for choosing between
good and evil.
The dissertation demonstrates that the strength of Shakespeare’s opus lies precisely in
his refusal to provide unequivocal answers or moral lessons. His tragedies are complex studies
of human nature, in which love can be both sublime and destructive, ambition both motivating
and ruinous, and jealousy both natural and fatal. Special attention is given to the analysis of
female characters and their representations, as well as the dynamics of family relationships,
which play a key role in understanding the tragedy and origins of evil in the protagonists.
Ultimately, the work explores how Shakespeare, through soliloquies and introspective
monologues, penetrates the depths of the human psyche, presenting tragic outcomes as a
necessary precondition for the birth of a new, more just moral and social order. The tragic end
of his characters is not portrayed as meaningless, but as a symbolic beginning of renewal and
moral transformation.
The conclusion of the dissertation confirms the enduring relevance of Shakespeare’s
tragedies, which, even more than four centuries later offer valuable insights into human nature
and the ontological dimension of evil. The work provides a new perspective on the analysis of
Shakespearean characters, offering possibilities for applying this knowledge to better
understand and overcome moral dilemmas that remain relevant today.
Authors Key words
Vilijam Šekspir, hrišćanstvo, ontologija, zlo, dobro, renesansa, tragedija.
Authors Key words
William Shakespeare, Christianity, ontology, evil, good, Renaissance, tragedy
Classification
821.111.09-21:111.84 Shakespeare W.(043.3)
Type
Tekst
Abstract (sr)
Predmet istraživanja ove doktorske disertacije jeste analiza fenomena zla u Šekspirovim
tragedijama Hamlet, Magbet, Kralj Lir i Otelo. S obzirom na složenost i višedimenzionalnost
koncepta zla, koji zahteva interdisciplinarni pristup, fenomen je proučavan kroz književne,
filozofske, etičke, teološke, psihološke i umetničke aspekte. Specifičnost Šekspirovog tretmana
zla zahteva primenu različitih metodoloških pristupa, među kojima su posebno istaknute
komparativna analiza, novi istoricizam i psihoanalitička teorija. Na osnovu pomenutih pristupa,
istraživanje pruža detaljno razmatranje motiva, izvora i manifestacija zla kod centralnih likova
u navedenim tragedijama, kao i objašnjenje njihovih postupaka i psiholoških stanja.
Poseban fokus stavljen je na pojam „ontologija zla“ koji je u disertaciji teorijski razrađen
i definisan. Ontologija je filozofska disciplina koja proučava biće kao takvo. Biće može imati
svojstva jedinstva, lepote i sklada, ali i suprotna svojstva kao što su rascep, ružnoća i konflikt.
Ne-biće predstavlja odsustvo postojanja. Kada se pitamo šta je ontologija zla, pitamo se kakva
je prava priroda zla – ima li zlo sopstveno biće ili je samo odsustvo dobra – i kakva mu je uloga.
Razvoj značenja zla od tradicionalnih tumačenja, koja su zlo prepoznavala kao spoljnu
silu, pa sve do savremenih shvatanja koja ga vide kao integralni deo ljudskog karaktera, detaljno
je analiziran. Filozofski kontekst istraživanja dopunjen je stavovima značajnih mislilaca poput
Serena Kjerkegora, koji koren zla pronalazi u dosadi, ali i drugih filozofa i teoretičara koji ističu
prisutnost zla u različitim vidovima međuljudskih konflikata.
Problem zla u filozofiji nije samo ontološko ili teološko pitanje, već i etička, psihološka i
književna tema koja se proteže kroz istoriju ljudskog mišljenja. Šekspir, u ovom kontekstu, nije
samo dramski pesnik već i filozof moralnih dilema, čija dela nude plodno tlo za razmatranje
večnog sukoba između dobra i zla. Ontologija zla zapravo je priroda zla. Sam naziv teze
„Ontologija zla“ objašnjava se na sledeći način:
U proučavanim tragedijama, zlo se manifestuje kroz različite oblike poput preterane
ambicije, ljubomore, neodlučnosti, posesivne roditeljske ljubavi i prezaštićenosti. Šekspir, kao
majstor književne psihologije, prikazuje čoveka kao slobodno biće čije moralne padove često
izaziva upravo prisilno nametanje tuđe volje. Rad istražuje Šekspirovu sposobnost da kroz
svoje junake ilustruje unutrašnju borbu čoveka između dobra i zla, bez zauzimanja konačnog
moralnog stava, čime postiže univerzalnost i bezvremenost svog dela.
Razvoj renesansne drame duboko je ukorenjen u srednjovekovnim pozorišnim
tradicijama, posebno u mirakulima (miracle plays) i moralitetima (morality plays). Ove dramske
forme nisu posmatrale zlo samo kao apstraktan moralni koncept, već kao aktivnu,
personifikovanu silu koja kroz iskušenja, obmane i manipulaciju odvraća junake od puta
spasenja. Ovakav pristup zlu značajno je uticao na narativne i psihološke slojeve zla u dramama
renesansnih autora, među kojima su najistaknutiji Kristofer Marlo i Vilijam Šekspir.
Tokom renesanse, dramaturško razumevanje zla značajno se razvijalo. Zadržavajući
elemente mirakula i moraliteta, renesansni autori pružaju dublju psihološku perspektivu,
istražujući kako zlo nije samo spoljni fenomen, već i unutrašnji poriv junaka, proizvod njihovih
sopstvenih slabosti, ambicija ili psiholoških stanja. Šekspir, posebno, pruža detaljne portrete
likova poput Ričarda III, Jaga, Magbeta i Edmunda, čija unutrašnja priroda postaje primarni
izvor njihovog pada i tragičnih ishoda. U ovom kontekstu, Šekspirove tragedije produbljuju renesansno poimanje zla,
prikazujući ga ne kao jednostavnu moralnu opoziciju, već kao kompleksnu i nijansiranu
manifestaciju unutrašnjih psiholoških konflikata i društvenih dinamika.
Ove tragedije nisu samo literarna dela, već služe kao ogledala hrišćanskog moralnog
učilišta. Kroz svoje likove, Šekspir istražuje unutrašnju borbu sa zlom, pokajanjem, moralnom
odgovornošću i sudbinom, što sve odražava duboke teološke i filozofske dileme koje su bile
prisutne u hrišćanskoj misli tog vremena. Zlo u Šekspirovim delima nije samo nešto što je
spoljašnje, već je i unutrašnja borba, i ta borba je u skladu sa hrišćanskom idejom da svakom
čoveku data slobodna volja, ali i odgovornost za izbor između dobra i zla.
Disertacija pokazuje da je snaga Šekspirovog opusa upravo u njegovom odbijanju da
ponudi jednoznačne odgovore ili moralne pouke. Njegove tragedije predstavljaju kompleksne
studije ljudske prirode u kojima ljubav može biti istovremeno uzvišena i destruktivna, ambicija
motivišuća i pogubna, a ljubomora prirodna koliko i fatalna. Poseban akcenat stavljen je na
analizu ženskih likova i njihove reprezentacije, kao i na dinamiku porodičnih odnosa, koji imaju
ključnu ulogu u razumevanju tragedije i porekla zla kod junaka.
Naposletku, rad istražuje kako Šekspir kroz solilokvije i introspektivne monologe
uspešno zadire u dubine ljudske psihe, opravdavajući tragične ishode kao neophodan
preduslov za rađanje novog, pravednijeg društvenog i moralnog poretka. Tragični kraj njegovih
junaka nije prikazan kao besmislen, već kao simbolički početak obnove i moralnog preobražaja.
Zaključak rada potvrđuje trajnu relevantnost Šekspirovih tragedija, koje i nakon više od
četiri veka pružaju dragocena saznanja o ljudskoj prirodi i ontološkoj dimenziji zla. Rad pruža
novi uvid u analizu Šekspirovih likova, nudeći mogućnosti primene stečenih znanja za bolje
razumevanje i prevazilaženje moralnih dilema koje su i danas aktuelne.
“Data exchange” service offers individual users metadata transfer in several different formats. Citation formats are offered for transfers in texts as for the transfer into internet pages. Citation formats include permanent links that guarantee access to cited sources. For use are commonly structured metadata schemes : Dublin Core xml and ETUB-MS xml, local adaptation of international ETD-MS scheme intended for use in academic documents.
